Međunarodni festival pozorišta za decu - Subotica Međunarodni festival pozorišta za decu - Subotica

Novosti

24 septembar 2022

Ljudsko lice iza maske vuka

Nazad...
Ljudsko lice iza maske vuka

MEĐUNARODNI FESTIVAL POZORIŠTA ZA DECU SUBOTICA

Predstava „SCOOOOOTCH!“ Ameli Poirije (Les Nouveax Ballets du Nord – Pas de Calais Lille) bila je veoma specifična u programu 29. međunarodnog festivala pozorišta za decu Subotica. Već sami naslov napisan velikim slovima, upućujući i interpunkcijskim znakom da je reč o uzviku, kao da upozorava. No, nema razloga za strah. Igra koju su prikazale tri devojke iz Francuske sve je samo ne opasna.

„SCOOOOOTCH!“ je gotovo i jedina reč koja se izgovara u predstavi Ameli Poirije. Uzvikuje, igra sa dužinama njenog samoglasnika, različitih intonacija i akcenata prvih i poslednjeg suglasnika, oblikujjući nešto nalik pevajućoj verziji govora. Kao da to izgovaraju mala deca sa sebi svojstvenom upornošću i doslednošću na niovu velikog broja neumornih ponavljanja.

Na planu razumevanja, generacije koje su imale prilike da rade ili se igraju kod svojih roditelja u kancelarijama, reč iz naslova i tokom predstave ne samo da neodoljivo podseća na poznatu marku selote(j)pa (Scotch), nego i jeste rekvizit koji na sceni i u rukama izvođačica povezuje niz predmeta, označava delove prostora za igru, a ponekad se i od njegovog odlepljivanja i zalepljivanja pravi poseban doživljaj - muzika. A cela izvedba francuskih umetnica i jeste koncipirana tako da bude bez narativa. Ona je gotovo u potpunosti nesputana igra (sem njenog scenskog oblika koji je drži u granicama prostora i publike koja na kraju čak bude i pozvana u njega). Fizičke karakteristike performansa podrazumevaju mnoge akrobacije i žongliranje sa predmetima poput metli i štapova raznih dužina, što upućuje i na elemente cirkusa. Kao jedan od doslednije upotrebljenih elemenata teatra, svakako je muzikalnost, oblikovanje zvuka ovog neobično živog događaja, koji svojim ritmičkim i glasovniim matricama zna da se preobrati u pravu melodiju, odu detinjastoj igri odrastanja.

Tian Gombo – „Nacrtani čovek“ iz Španije, imao je veoma zapažen nastup na 29. međunarodnom festivalu pozorišta za decu Subotica. Predstava „Nove cipele“ Žordija Paleta i Puiga, sa ambijentalnom muzikom Oskara Roiga, na nekoliko „dasaka“ i kutija svedenom scenografijom i dizajnom lutaka od cipelica Ise Soto, u glavnoj ulozi prikazuju dečaka na putu do reke, a zapravo na putu upoznavanja sveta oko sebe i vlastitog života kao avanture. Tian Gombo u ulozi animatora i naratora, od prvog trenutka se sa mnogo neposrednosti, topline, nežnosti i spontanosti obraćao se publici, razvijao scenografiju, koja se poput stolarskog metra sa jednog mesta razvijala cik-cak u prostor proscenijuma. Sve bliže gledaocima vodio je i dečaka u obliku cipelica sa telom od kutija, koje su na drugim mestima ujedno bile i kuće i zgrade, dok su na putu do reke „nicala“ drveća u vidu „kose“ u čarapama, da je bilo gotovo meditativno iskustvo slušati ga i gledati, u suptilnom intenzitetu svetlosnih i zvučnih stimulusa koji su unosili mir u salu pozorišta, da sam nekoliko puta, poput deteta u okrilju mekog ćebeta i glasa koji mi čita neku priču, bio na granici da se uspavam.

„Janko Borsem“ Sardara Tagirovskog, Lutkarskog pozorišta „Bela Kever“ iz Mađarske, predstava je zasnovana na narodnoj tradiciji rumunskih Mađara, nadograđena kroz žanr naučne fantastike. U njoj je glavni junak mali Janko kojem je veličina glavna snaga. On na nivou čestica i subatomskih kvantuma traži prolaz između svetova i pronalazi ga, beskrajno se zabavljajući što nailazi na raznorazna stvorenja i savlađuje ih, domišljatošću i pokretnošću svog tela.

Predstava „Janko Borsem“ veoma je ambiciozna u smislu da se naučna fantastika kao žanr zasniva na efektima u koje verujete bez pogovora. Na lutkarskoj sceni, glumci-animatori, iako obučeni u neku vrstu svemirskih odela i iako nastupaju ne krijući se u senci (uvodna scena razoktriva pozorišni mehanizam, usložnjavajući odnos prema teatarskim konvencijama – iluziji života lutke, na primer), ipak predstavljaju posrednika u doživljaju fantastične sage Janka Borsema.

Produkcija Lutkarskog pozorišta „Bela Kever“ je veoma posvećena detaljima univerzuma budućnosti, kako se to posmatra kad su u pitanju intergalaktička putovanja, svetlosnim i zvučnim efektima, muzici, animaciji borbi, scenskog prostora čas nalik unutrašnjosti svemirskog broda, čas nalik galaksijama. Priča je ipak bila i ostala veoma apstraktna u smislu prenesenih značenja, metafora kojima se Janko koristio, ni sa njegovim emocijama nisam bio baš na ti, pa mi je ostala udaljena ova predstava od ličnog doživljaja, a nisam osetio baš ni u publici koliko je sem površne čulnosti uspela da komunicira sa ostalim gledaocima.

Pre predstave „Vuk sa mirisom bobica“ Tamare Kučinović, Dječijeg pozorišta Republika Srpska, skoro da sam se onesvestio, ispostavilo se da sam se razbolio, pa vam njen prikaz dajem putem video snimka. I odmah da kažem, da, čudno je, osećao sam distancu i hladnokrvnost koja mi je pomogla da sagledavam i procenjujem detalje. Izostao je prijem svih onih stvari koje dobiješ ušuškan u pozorišno krilo, šum u publici i mogućnost razgledanja unaokolo, što nije nužno kvalitet više u prikazu predstave, koliko u iskustvu koje se delilo sa izvođačima na sceni i ljudima u sali. Toga do daljnjeg nije bilo, pa neću više ni pisati o tome.

Bilo kako bilo, „Vuk sa mirisom bobica“ Tamare Kučinović je svakako jedna od najlepših predstava za decu koju sam gledao. Vrlo kompleksna i ne bez mana, ali pođimo redom.

Pitao sam se otkud vuk na sceni. Vučica. Zahvaljujući detaljnom krznenom kostimu, sve sa ušima i njuškicom Zdenke Lacine, glumica je stvarno delovala tako, kao vučica. Scenografija Alene Pavlović sa simetričnim rasporedom stabala sa obe strane je otkrivala ovu životinju u srcu šume, isprepletenu sa jesenjim lišćem koje je još uvek padalo, sa ambijentalnim osvetljenjem koje je sugerisalo intimu i minimalističkom, klavirskom kompozicijom Marka Lucijana Hraščaneca, sonatom koju sam poželeo da čujem i bez pozorišne predstave. Dakle, jedno poptuno čulno, likovno, muzičko-scensko delo, čija čarolija, tako, pomalo otrcano da se izrazim, nije prestajala sve do kraja, a svašta se tu još izdešavalo.

No, da se vratimo na misaoni tok, pitanje, zašto vučica i zašto se u prvoj sceni čudila svojim šapama i kandžama (uz primedbu da je naracija, glas iz of-a, u mnogim trenucima predstave bila suvišno sredstvo, svodila je scensku radnju na ilustaciju)? Kako je bilo upoznati njeno poreklo, prirodu njene transformacije u opasnu životinju i šta o svemu tome može reći njeno društvo – prošlo, ljudsko, zbog kojeg se promenila, i sadašnje, šumsko, zbog kojeg je počela da se oseća prihvaćeno, pa i sama sebe da prihvata? Zašto nam prijatelji služe ne samo da upoznamo nešto ili nekog drugog, nego i sami sebe? Da li vuk može da predstavlja simbol snage i slobode, a da ne bude i simbol samtonjaštva, zverske krvožednosti i opasnosti od nje? Šta je bilo sa čoporom? A šta je tajna i koliko nam ona znači u životu pogođenom traumatskim iskustvom?

Pokušajem da se odgovori na svako od ovih pitanja i dalje se ne bi iscrpilo sa koliko pažnje ih je postavljala predstava Dječijeg pozorišta Republike Srpske, u produkciji koja je plenila svakim svojim aspektom. Bravo i za glumački ansambl, „nevidljiv“ iza maski vuka. Šta nam znači pokazati ljudsko lice, još je jedno pitanje koje će da me prati posle.

Igor Burić

Nazad...
  • Od lutke do senke
    27 septembar 2023

    Od lutke do senke

  • U pozorištu i na pruzi
    25 septembar 2023

    U pozorištu i na pruzi

  • Završen 14. Forum za istraživanje pozorišne umetnosti za decu i mlade u Subotici
    22 septembar 2023

    Završen 14. Forum za istraživanje pozorišne umetnosti za decu i mlade u Subotici

  • Peti dan 30. Međunarodnog festivala pozorišta za decu Subotica
    22 septembar 2023

    Peti dan 30. Međunarodnog festivala pozorišta za decu Subotica

Međunarodni festival pozorišta za decu - Subotica